Kroz ta mesta razna, lica gledam prazna.. krijem te u uglu oka svog.
Glupo bi bilo reći da je sve uvijek bilo sjajno.
Naravno, da nije.
I ta tišina u mojoj glavi uvijek je bila čudna. Davala mi neke posebne znakove, ali ja ih eto nikad nisam razumjela.
Naučila sam da one važnije odluke nikad više ne donosim glavom.
To kao da je neki pomak ka naprijed.
To što mi ponekad fali jedan stisak nečije ruke, i poneki pogled...
To ćemo zanemariti.
Ali.. ovih dana uspomene su se probudile iz svog dubokog sna
i počele pomalo da bockaju tu sa lijeve strane.
Bockanje nije toliko jako, ali dovoljno da natjera koju suzu da se spusti niz lice.
I te čudne misli koje same naviru.. mi se nimalo ne sviđaju.
